Prvi dan: Samobor – Paklenica 269 km
Drugi dan: Paklenica – Gaženica ( Zadar) 45 km⁣⁣
Računica je bila jednostavna, imao sam na raspolaganju Giant Explore 45 km/h i dvije baterije. Kada bih upalio bicikl ( čuj, upalio bicikl) u najslabijem modu u kojem sam odlučio voziti, kompjuter je pokazivao domet od 170 km. O.K. idem opet na Ugljan ali bih, ovaj puta, išao preko Senja da čim prije dođem na more, zbog sunca i topline. Ma nije samo zbog sunca i topline nego kad gledam u naše more, ništa mi nije teško. Dakle putem preko Senja, do Zadra ima cca 300 km , dvije baterije su dovoljne za 340 km. Mislim si, ako bude i ispod 300 km imat ću maksimalno jedno dopunjavanje.
Dan prije uvidio sam da na biciklu u ECO modu mogu bez problema održavati brzinu od 30 km/h.
Znači, 30 km/h za 300 km vožnje, potrebno mi je 10 sati ako se odmaram i punim 2-3 sata to je max. 13 sati i tako ja krenuo u 8 i 30 iz Samobora. Kasnije sam krenuo i da izbjegnem jutarnju zimicu.⁣⁣
KAVICA S FRENDOM⁣⁣
Prvo stajanje, ujedno i prva greška je bila što sam stao u Duga Resi da pozdravim i popijem kavicu s „prijateljem po planini“. Ne nije bila greška što sam posjetio dobrog prijatelja nego je bila greška što se za vrijeme kavice nisam malo prikopčao da dopunim bateriju. U tom trenutku nisam ni sanjao što me sve čeka i za potrebe testiranja nisam htio dopunjavati bateriju nego, da vidimo koliko može.
Fora je u tome da ti kompjuter pokazuje domet ali on nema pojma hoćeš li se ti voziti oko Jaruna ili ćeš se penjati na Velebit, a u stvari, biciklu je u potrošnji energije to jednaka razlika kao i čovjeku. Čak bih rekao da ne uzima ni dosadašnju vožnju u obzir nego isključivo napunjenost baterije i koliko se maksimalno u idealnim uvjetima ( kakvih na cesti nema) može prijeći kilometara.
Biciklić je top za voziti i ima onu jednu veliku razliku od drugih bicikala, a to je da podržava asistenciju do 45 km/h dok su svi ostali ograničeni na 25 km/h. baš zbog toga sam uvijek govorio da mi cestovni bicikl na struju nema nikakvog smisla osim ići jeftino i praktično na posao ali čim izađeš na cestu, 25 km/h je toliko malo da jednostavno, ta borba između asistencije i blokade ( kad moraš gurati težak bicikl jer si prešao 25 km/h) postaje konstanta, što živcira, jako. Ovako juriš između 30 i 40 km/h ali to na žalost plaćaš dankom u potrošnji struje. Bicikl zbog „pomaknute granice“ u brzini ima retrovizor, štop svijetlo, trubu. rasvjetu koja se ne može ugasiti i nosač tablice. ⁣⁣
USPON NA VRH⁣⁣
Vozim ja dalje, krajolici prekrasni, nigdje auta, prava uživancija ali kako je počeo uspon tako mi baterija sve brže nestaje. Držim ja prosječnu brzinu iznad 30 km/h s time da koji put ubacim u drugu asistenciju ali čim se malo „izravna“ ja opet vratim u prvu ( od pet mogućih asistencija).
U svakom slučaju nakon 82 km ode baterija, a tek je uspon na Kapelu i Vratnik ispred mene. Dolazi do promjene plana, punit ću u Senju. Cijelim putem nije baš bilo vruće a s usponom na Kapelu ulazim u oblak. Neka rosulja, bez kiše ali cesta potpuno mokra. Vozim ja kroz maglu i gledam kako mi baterija naočigled pada. Pokušavam dodati još sile na pedale ali on ima senzor momenta i što ja više pritišćem i bicikl više pomaže, ide brže ali i bateriju troši brže. ⁣⁣
UGLEDAO SAM MORE⁣⁣
Već mi je bilo poprilično hladno i bio sam poprilično mokar kad se ispred mene ukaže more. Ne ono pravo nego kad dolaziš iz maglovite Like uvijek, prvo more ugledaš na nebu. Već vidim što me čeka za koju minutu i tako je i bilo. Spust s Vratnika u prekrasno osunčan Senj. Došao sam na posljednjim „elektronima“ ali sve je O.K. tu nešto pojedem, napunim bateriju i idem dalje po magistrali koja je uglavnom ravna. Ravna!?!? Možeš misliti….⁣
Dogovorim klopu, cugu i punjenje bajka, a konobar mi kaže, „evo sad će i biciklijada“ te baci pogled na televiziju. Pogledam ja, kad ono CRO Race. Eto njih, dolaze iz Zadra i idu u Crikvenicu. Ja? Uvik kontra.
Popijem Radler, popijem kavu, pojedem pizzu, pojedem palačinke i već se polako sprijateljim sa svim djelatnicima restorana, a baterija se još uvijek puni. Negdje oko 17 h kužim da više nemam vremena i da moram krenuti. Mislim si, magistrala je ravna pa možda i napravim veću kilometražu nego prek brda. Ubacim bateriju na mjesto i range kaže 100 km. Sad je 17 h, ako se vozim 30 km/h za 5 sati sam u Zadru. To bi bilo oko 22 h i još imam 2 sata za pauzu i punjenje jer je zadnji trajekt u 00:00.
Odem baciti pogled i skužim da zadnji trajekt nije u ponoć kao u sezoni, nego u 23 h. Uff, ništa, idemo pa ću probati samo s malom pauzom za punjenje. ⁣⁣
MAGISTRALA JE RAVNA⁣⁣
Krenem po „ravnoj“ magistrali i nakon vrlo kratkog vremena počne uspon, pa uspon, pa opet uspon da bi na kraju moj GPS pokazivao 360 mnv. Pa kaj nije magistrala ravna? Prošao sam ju sto puta autom i motorom i ne sjećam se uspona, a pogotovo se ne sjećam uspona kao pola penjanja na Velebit. Uglavnom , moja vožnja se pretvara u pravi triler. Razmišljam da li da vozim brže pa mi ostane više vremena za punjenje ili da štedim bateriju pa dalje stignem. Magistrala i dalje ima uspone i padove, a meni baterija samo curi i sve je izglednije da ću vrlo teško stići na zadnji trajekt ali ne dam se, forsam pedalu iako sam prešao već skoro 200 km guram kao da sam tek krenuo.⁣⁣
UNPLUGGED⁣⁣
Tamo negdje oko Cesarice ostajem bez struje i ne preostaje mi drugo nego da pedaliram do prvog ugostiteljskog objekta koji će mi uz kavu i Radler poslužiti i malo struje. Bilo je to u Ribarici.
Naručujem cugu, sada već znam da neću stići na trajekt i da moram naći smještaj negdje po putu. Zovem dragu prijateljicu iz HGSS-a i javljam o čemu se radi te pitam da li je možda u Pakli i ako nije , ima li tamo koga od alpinista ili penjača….za desetak minuta imam dogovoreno spavanje kod frendova u Paklenici.
Baterija se puni ali polako za poludjeti. Gledam one crtice kako trepere i tako mi prolazi vrijeme. Gledam ja nju, gleda ona mene….tik, tak, tik, tak. Prolazi vrijeme i sada već moram krenuti da stignem makar u Paklenicu, do 23 h. stavljam bateriju i range kaže 70 km, a do Paklenice imam 53 km. O.K. gas!!!
Vozim se , pao je mrak, na magistrali nema ni pasa , nebo zvjezdano, more….ona noćna vožnja preko Velebita mi je bila ljepša samo zato što tamo nije bilo civilizacije ni ulične rasvjete da mi remeti potpuni sklad s prirodom i biciklom. ⁣⁣
UNPLUGGED BIS⁣⁣
Opet „ravna“ magistrala i malo po malo, tamo negdje 6-7 km prije Paklenice ostajem bez „juhe“ i opet pedaliram. Ulazim u Starigrad negdje oko 23 i 30, a još jutros sam mislio da ću biti na trajektu 19 h, pa u 20, pa 21,pa su polako moje želje prerasle u „nije frka , spavam i stojećki samo mi dajte da popijem pivicu prije spavanja.⁣⁣
DRUGO JUTRO ⁣⁣
Drugo jutro iskorištavam za onaj dio testa koji sam mislio napraviti na Ugljanu. Tjuniram motor na sve najjače, stavljam u najjaču asistenciju da mu izvadim mast. Imam dvije baterije i nekih 45 km.
To je bila divota od vožnje. Lovim prosjek od 38 km/h. ludo i brzo!
Naravno, baterija je opet platila danak. Stigao sam u trajektnu luku sa 3%.
U svakom slučaju, jedno osebujno i odlično iskustvo. Iako imam dosta kilometara na E biciklima nisam nikada išao na put i moram priznati da sam platio školicu ali sada je sve jasno iz prve ruke. U stvari nisam nikada vozio po cesti jer mi je zakonski ograničenih 25 km/h premalo pa nisam ni smatrao cestovne „električare“ uopće smislenim ali Giant Explore je stvarno uživancija za voziti upravo po cesti.
Ukratko, jako je lijepo putovati ovakvim biciklom i može se računati na cca 150 km dnevno s jednom baterijom ili cca 250 km dnevno s dvije baterije. Kada bi imao mogućnost punjenja obije baterije odjednom ili jako skraćeno vrijeme punjenja mogli bi računati i na 300 km dnevno ali nemojte misliti da vam nije potrebna kondicija. Novi električni bicikli imaju senzor momenta ( pritiska noge na pedalu) koji je najzaslužniji za to da nemaš osjećaj kao da te nešto gura nego imaš osjećaj da voziš običan bicikl ali si jednostavno jak kao bik, međutim ako ne pritišćeš puno, ni on ne pomaže puno. Sreća je što se i bez struje ovaj bajk može voziti oko 20 km/h tako da i ako se preračunaš s baterijom, ide.⁣⁣
UGLJAN⁣⁣
Na Ugljanu su me dočekale cure koje volim, u kombinaciji sa suncem i morem…uff.

Kažu da si postao domaći kada počneš po mistu hodati bos, a ja tenisice skidam već na trajektu i neposredno prije ih obuvam pa si ti misli. 😎